Jovan
Milosavljević Joca
Rodio se 9. januara 1919. godine u Bagrdanu, kod Svetozareva. Porodica Milosavljević
se 1921. godine seli u Beograd, gde se otac zaposlio kao železničar, kasnije
vozovođa. U porodici Vide i Milana Milosavljevića bilo je petoro dece. Stanovali
su na Senjaku, ispred kuće se prostirala velika poljana, puna dece i njihovih
veselih igara. Majka Vida seća se da je živahan, veseo i nasmejan bio mali
Jovan. Takav je uvek bio. Rado se igrao, imao je mnogo drugova sa kojima se
lepo slagao i koji su ga mnogo voleli. U Bagrdanu je rođena 1927. godine Zorica,
najmlađe dete u porodici.
Osnovnu školu, Joca je upisao 1925. godine u Beogradu. Bio je odličan učenik,
voleo je knjigu i od najranije mladosti puno je čitao, naročito narodne pesme
i bajke. Bio je dete radoznalog duha.
Po završetku osnovne škole, upisao se u Petu mušku gimnaziju u Beogradu. Kao
gimnazijalac čitao je naše i strane klasike: Viktora Igoa, Zolu, Tolstoja, Gorkog,
Dostojevskog i druge. U kući porodice Milosavljević, između dva svetska rata,
čitala se napredna literatura, kao i na političkim kružocima. Pod uticajem starije
sestre Ljubinke posećivao je Jovan predavanja na Kolarčevom univerzitetu. Između
ostalih čitali su i njigu Sime Markovića „Iz nauke i filozofije“, koja im je
otkrila nove vidike. Bili su članovi đačke biblioteke iz koje su mogli da uzimaju
samo po jednu knjigu. To ih nije zadovoljilo, pa su od svog džeparca štedeli
da bi kupili nove knjige.
Uticaj starije dece Ljubinke i Jovana, koji su od rane mladosti privučeni borbom
napredne omladine, bio je takav da je cela porodica postala napredna i pošla
njihovim putem. Deca su se formirala u revolucionarnom duhu, što će svojim delima
pokazati za vreme ustanka. Majka Vida, domaćica, imala je puno razumevanja za
svoju decu, koju je mnogo i nežno volela. Zato se i sama opredelila za ideale
Komunističke partije. U porodici se redovno čitala dnevna štampa, i slušao radio.
Sa strepnjom pratili su Ljubinka, Jovan i brižna majka Vida suđenje Georgi Dimitrovu
u Lajpcigu, povodom paljenja Rajhstaga.
Jovan Milosavljević Joca bio je omiljeni među svojim vršnjacima, bio je dobar
drug, bavio se sportom, voleo je šah i sanjao je da kad odraste bude avijatičar.
Želja da postane avijatičar bila je jaka, ali kratkotrajna, jer se sa tim majka
nije slagala. Želeo je da piše, napisao je nekoliko pripovedaka, jedna od prvih
napisana je u petom razredu gimnazije i sačuvana je. Još kao dečak prišao je
radničkom pokretu, gde nalazi pravi smisao u revolucionarnoj borbi za bolji život
radničke klase. Kao gimnazijalac postao je član SKOJ-a.
Svake godine letnji raspust porodica Milosavljević provodila je u svom Bagrdanu.
Svi su voleli Bagrdan, a posebno Jovan, voleo je Bagrdance i Bagrdan. U Bagrdanu
Jovan i njegova starija sestra osnovali su Omladinsku čitaonicu u Spomen kosturnici.
Za selo je to bila novina, lepo pripremljena od omladine. Organizovali su zidne
novine, sa skečevima, koje su pisali sami Bagrdanci iz svog svakodnevnog života.
Sa omladinom pevali su Internacionalu. U čitaonici je bilo dosta knjiga.
Po uspešnom završetku VIII razreda gimnazije i položenog ispita zrelosti 19.
juna 1938. godine, Jovan Milosavljević se u jesen iste godine upisao na Medicinski
fakultet u Beogradu. Sa već formiranim životnim opredeljenjem, njegov neposredan
idejno-politički rad sa omladinom živo je nastavljen i na fakultetu. iste godine
postao je član Komunističke partije Jugoslavije.
Na Beogradskom univerzitetu još juna 1934. godine osnovan je Akcioni odbor stručnih
studentskih udruženja sa statusom legalnog tela. Članovi Akcionog odbora stručnih
studentskih udruženja (AOSSU), već su bili članovi SKOJ-a i Partije, pa je razumljivo
jedinstvo AOSSU i rukovodstva Univerzitetskog komiteta.
Sredinom tridesetih godina bauk fašizma počeo je da kruži Evropom. I Jugoslaviji
je pretila opasnost od fašizma. Komunistička partija Jugoslavije je upozorila
na opasnost i ukazivala na potrebu pripreme za odbranu nezavisnosti zemlje. Beograd
vri od studentskih manifestacija i demonstracija. Posle okupacije Čehoslovačke
15. marta 1939. godine u protestnoj manifestaciji su napredni građani Beograda
i studentska omladina. Studenti postaju sinonim bezbednosti za nezavisnost i
slobodu svoje zemlje. Studentski pokret je pod uticajem Komunističke partije
Jugoslavije u proleće i leto 1939. godine organizovao svoje članove za odbranu
zemlje. Organizovani studenti Beogradskog univerziteta izveli su mnoge manifestacije
i demonstracije protiv rata i fašizma, pod parolom: „Branićemo zemlju“. Ovakva
aktivnost studenata imala je veliku podršku u javnosti.
Napadom na Poljsku septembra 1939. godine počeo je drugi svetski rat. Na zahtev
studenata počela je vojna obuka, data im je uniforma i oružje. Osnovana su dva
dobrovoljačka odreda studenata. Održavaju se bolnički kursevi. Želja i cilj mladih
je odbrana zemlje od fašizma, zato odlučno istupaju na mitinzima, skupovima i
otvoreno se izjašnjavaju za borbu protiv rata i fašizma.
Jovan Milosavljević Joca i sam je kao sekretar Partijske organizacije na Medicinskom
fakultetu aktivno učestvovao u svim uspelim akcijama studenata protiv fašističke
agresije. Izabran je i za člana Akcionog odbora stručnih studentskih udruženja
na Beogradskom univerzitetu, gde je radio na jačanju jedinstva studentskog pokreta.
Jovan Milosavljević bio je mladić vitkog stasa, sa lepim crtama lica, kestenjastom
kosom, plavim očima i vedrim osmehom. Imao je lepo držanje i voleo je elegantno
da se oblači.
Na fakultetu rad u Partiji je zbližio Jovana Milosavljevića sa koleginicom sa
iste godine Radmilom Trifunović Radom, studentkinjom medicine. Uskoro postaju
supružnici i životni saputnici. Radmila Trifunović je bila član KPJ od 1939.
godine na Medicinskom fakultetu. Jovan i Radmila Milosavljević, mladi supružnici
studenti, među najaktivnijima su za odbranu zemlje. Radmila je bila rukovodilac
skojevskih aktiva i marksističke grupe u Udruženju studenata na Medicinskom fakultetu
i rukovodilac ženske sekcije Udruženja. Radila je sa studentkinjama i na tečajevima
prve pomoći. Supruzi Milosavljević iz Beograda, prenosili su ilegalni materijal
i naprednu štampu u Pomoravlje i druge gradove uže Srbije.
Studentski pokret pored političke imao je i kulturno-prosvetnu aktivnost, izraženu
preko mitinga, akademija, govora, recitacija, priredbi i drugih vidova kulturnih
manifestacija sa osnovnim sadržajem odbrane zemlje od fašizma. Zahvaljujući zalaganju
Jovana Milosavljevića Joce, u proleće 1939. godine oko 100 studenata Beogradskog
univerziteta organizovalo je priredbu u duhu akcije „Branićemo zemlju“, u gradovima
Pomoravlja: Paraćinu, Ćupriji i Jagodini. Svojim bogatim programom, recitacijama
kao što su: „Svetli grobovi“ od Zmaja, dramom „Mati“ Karla Čapeka i govorima,
studenti su osvajali simpatije mnogobrojne publike. Ovom prilikom deljene su
prisutnima značke u obliku državne trobojke sa napisom „Branićemo zemlju“.
Akcioni odbor stručnih studentskih udruženja osnovao je i kulturno udruženje
studenata „Jovan Skerlić“. Na osnivačkoj skupštini, održanoj 9. juna 1939. godine,
za člana uprave izabran je Jovan Milosavljević, student medicine. Osnivači su
bili studenti komunisti, koji su imali za cilj da postignu opšte kulturno usavršavanje
organizovanjem akademija, priredbi, predavanja i da se međusobno pomažu.
Partija je planirala da studenti, članovi KPJ i SKOJ-a za vreme letnjeg raspusta
u svojim krajevima širom zemlje prenesu stečena iskustva na mlade radnike i seljake.
Oni su organizovali razne kurseve, kružoke, čitaonice, čitalačke, dramske i druge
sekcije.
Jovan Milosavljević je svojom skromnošću, pristupačnošću, posebno toplim drugarskim
odnosom imao veliki uticaj na okolinu u kojoj je radio i živeo.
Majka, Vida Milosavljević, se sa troje mlađe dece, 1939. godine, preselila u
Jagodinu. Letnji raspust Joca dobrim delom provodi u Jagodini, gde je svoje iskustvo
prenosio na omladinu. Mnogi od njih i danas se sećaju njegovog vedrog lika punog
optimizma i odlučnosti.
U jesen, 1939. godine, vrativši se u Beograd, posle letnjeg raspusta, Jovana
je čekala višestruka aktivnost u mnogim akcijama studentskog pokreta. Posle napornih
vežbi i predavanja, koja su trajala po čitav dan, stizao je da učestvuje na mnogim
sastancima i konferencijama do duboko u noć. Nije osećao umor, jer je odlučna
spremnost za borbu protiv fašizma bila jača od svega.
Krajem novembra 1939. godine, održana je Univerzitetska konferencija KPJ u prostorijama
Pravnog fakulteta. Ovoj konferenciji prisustvovalaje ispred Pokrajinskog komiteta
KPJ za Srbiju Spasenija Cana Babović i sekretar Gradskog komiteta za Beograd.
Ovom prilikom tajnim glasanjem izabran je novi Univerzitetski komitet KPJ sa
članovima: Vlado Popović, sekretar, student medicine Jovan Milosavljević, student
medicine i dr. Sastanku su prisustvovali mnogi poznati komunisti Dobrivoje Radosavljević,
Rifat Burdžević, Avdo Humo, Boško Đuričković, Strašimir Pindžur i drugi.
Učestale su organizovane demonstracije protiv fašističke agresije
i štrajkovi radnika protiv ekonomske krize u zemlji. Najveća
radničko-studentska demonstracija
je organizovana od strane KPJ 14. decembra 1939. godine u beogradu. Ova demonstracija
je dobila opštejugoslovenski značaj i podršku omladine i radnika širom zemlje.
Demonstranti, nekoliko hiljada građana i omladine krenuli su sa Slavije, noseći
transparente „Živela sloboda“, „Hleb, mir, sloboda“, „Dole rat“ i druge. Policija
je upotrebila oružje protiv demonstranata, došlo je do krvoprolića, ubijen
je jedan, a ranjeno više demonstranata.
Vest o demontraciji i o pogibiji Mirka Lukovića, studenta medicine, čula je
Jocina majka Vida na sastanku Ženskog pokreta u Jagodini. Zastrepela je za
svog sina
Jocu, jer je u demonstracijama uvek bio u prvim redovima. Neizvesnu situaciju
prekinula je dopisnica kojom je Joca javio da su svi dobro.
Jovan Joca i Ljubinka, iako odvojeni od majke, svoju brigu o njoj i mlađoj
deci nisu ni za trenutak zanemarili. Stalno su bili u vezi, redovno slali opširna
i nežna pisma o svom životu i radu. Posebno je Joca umeo da svojim dugim i
toplim
pismima majci i prijateljima izrazi svoja osećanja. Jedno takvo pismo uputio
je 12. aprila 1939. godine svojim prijateljima, u kome piše o svom rodnom Bagrdanu,
o ondašnjoj omladini i njenim ciljevima. U njemu, između ostalog, Joca pise:
„... Još sam pod utiskom svog boravka u Bagrdanu. Čini mi se da bih, kad bih
mogao, živeo stalno u njemu. On mi je uvek bio tako drag da sam uvek pri odlasku
imao neko osećanje tuge i u prvi mah usamljenosti, činilo mi se da me samo
ljudi otuda mogu i hoće potpuno da razumeju. Pa tako i danas žao mi je što
ne mogu
biti tamo u ovim sudbonosnim danima po našu zemlju. Da budem tamo, da živim
tamo i saosećam sa svojim narodom, da se sa njim spremam na otpor, junački
otpor,
kaka je srpski narod znao da da neprijatelju, a
što je dokazao svojom istorijom, svojom duževekovnom borbom za slobodu i nezavisnost.
Ali i to osećanje usamljenosti, koje se javlja, kao što sam već rekao, u prvi
mah jeste mala iluzija. Usamljen nisam nikada bio. Ma gde da budem... Uvek
postoji kod mene nešto što me vezuje za ljude, za drugove i zemlju ovu. To
nešto je moja
velika ljubav prema narodu, ljubav slična onoj koja je tako čvrsto povezala
predratnu omladinu, ljubav iz koje je izrastao Vladimir Gaćinović..., ljubav
koja je rodila
Gavrila Principa. ja se danas divim toj omladini, koja je ako ne sa narodom,
a ono među sobom bila čvrsto povezana...
I danas omladina treba da bude takva, i ona je takva. Možda se to tamo u provinciji
ne oseća tako izrazito ili nema mogućnosti da se manifestuje. Ali ovde u Beogradu,
tu se ona jako oseća. Omladina je uvek bila i uvek će biti sjedinjena, jer
nju vezuju, ujedinjuju zajednički interesi, zajednički život i ciljevi života“...
Dalje u pismu detaljno je opisao rad i život na fakultetu, obilazeći i opisujući
svaki sprat na Medicinskom fakultetu. Opisao je i sednicu Udruženja studenata...
„Večeras je sednica Udruženja studenata medicine. Do sednice ćemo obići po
kojeg
od profesora Medicinskog fakulteta. Profesor dr Kićevac, upravnik Dermato-venerološke
klinike. Kod njega su dva studenta medicine. Predsednik i sekretar udruženja.
Govore o Univerzitetu, o autonomiji Univerziteta koji vanuniverzitetski faktori
hoće da unište, preko grupice plaćenika nacionalista... kojih ima oko 50 na
celom Univerzitetu, koji broji 7.000 studenata. Predsednik Udruženja govori:
„Gospodine,
ja mislim da ćete se vi
složiti sa nama po pitanju odbrane autonomije Univerziteta, koji odgovorni
faktori tako lukavo hoće da unište. Mi, studenti nećemo dozvoliti da oni koji
izdaju
zemlju i narod, dolaze na Univerzitet sa nekakvim zelenim uniformama. Gde vidimo
da se ko pojavi u uniformi svu ćemo je pocepati i bezobzirno izbaciti sa Univerziteta.“
Profesor govori: „Svakako, svakako imate potpuno pravo i u toj akciji možete
računati na potporu od strane nas profesora, jer je to uvreda nauke, da oni
koji laži proturaju kao nauku, dolaze u svojim uniformama u hram nauke – Univerzitet.“
Studenti čvrsto stežu ruku profesoru. Odlaze. Mlada i stara generacija se potpuno
razumeju...“
Rad Partije i SKOJ-a oživljava tokom 1939. godine u čitavoj Srbiji. U Pomoravlju
u to vreme osetno je ojačao rad u Partiji, što je doprineo povratak istaknutog
i iskrenog revolucionara Milana Mijalkovića Čiče sa dugogodišnje robije.
Napredna omladina Jagodine i okolnih gradova i sela ostvarivala je svoj rad
organizovanjem masovnih izleta, kružoka, posebno za vreme letnjeg raspusta
1939. godine, često
u prirodi ili u kući Slavke Đurđević i Vide Milosavljević. Jedan od poznatijih
partijskih radnika sa omladinom, ne samo Jagodine, već naprednom omladinom
susednih gradova Paraćina i Ćuprije bio je student medicine Jovan Milosavljević
Joca.
Veći organizovani izlet omladine izveden je u leto 1939. godine kod majurske
vodenice. Učestvovalo je oko 200 omladinki i omladinaca. Teoretski rad, organizacija
izleta i drugih skupova sa naprednom omladinom bili su delo članova Partije
i SKOJ-a Jovana Milosavljevića, Radislava Nikčevića i drugih.
Okružni komitet KPJ za moravski okrug sa sedištem u Jagodini 1940. godine činili
su: Jovan Milosavljević Joca, Života Stanisavljević, metalski radnik, dotadašnji
sekretar Sreskog komiteta KPJ u Smederevskoj Palanci i Milorad Marković. Članovi
Okružnog komiteta KPJ za Jagodinu tokom maja i juna održali su brojne sastanke
sa članovima i simpatizerima Partije u gradovima i selima Pomoravlja. Prenosili
su direktivu Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju i sprovodili akciju prikupljanja
i čuvanja oružja, municije i sanitetskog materijala. Vršili su ozbiljne pripreme
za oružanu borbu protiv okupatora. Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju tokom
leta 1941. godine poslao je na partijski rad u Pomoravlje Petra Velebita, obućarskog
radnika iz Beograda i Milana Premasunca, sekretara OK SKOJ-a.
Kao član Okružnog komiteta KPJ za moravski okrug sa sedištem u Jagodini, Jovan
Milosavljević Joca posvetio je svoj život pripremama za organizovanje ustanka
i osnivanju partizanskih odreda za oružanu borbu protiv okupatora u ovim krajevima.
U maju te teške 1941. godine, Jovan Milosavljević Joca postao je otac devojčice,
kojoj je mogao samo u mislima da posveti po koji trenutak pažnje i to u kratkim
predasima odmora putujući i vršeći odgovorne partijske zadatke na teškom i
opasnom terenu. Ostala je neostvarena želja da bude sa svojom porodicom.
Neumoran Jovan Milosavljević stiže do Smederevske Palanke, Velikog Orašja,
Svilajnca, Senjskog Rudnika, Paraćina, Ćuprije i mnogih drugih okolnih sela
ovog kraja,
gde održava sastanke i prenosi direktivu PK KPJ za Srbiju.
Posle napada Nemačke na Sovjetski Savez (22. juna 1941. godine), komunisti
Pomoravlja po održanom proširenom partijskom sastanku po direktivi Okružnog
komiteta KPJ
za Jagodinu povlače se u ilegalnost.
Krajem juna održan je sastanak Okružnog komiteta KPJ u Paraćinu. Sastanku je
prisustvovao Petar Stambolić, Jovan Milosavljević, Radislav Nikčević, Rada
Miljković, Života Stanisavljević, Petar Velebit i drugi. Posle održanih sastanaka
KPJ u
Pomoravlju vrše se pripreme za ustanak i formiraju udarne desetine.
U selu Glogovcu, nedaleko od Svetozareva, u osnovnoj školi održan je sastanak
Okružnog komiteta KPJ u noći 24/25. juna 1941. godine. Sastanku je prisustvovao
član Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju Moma Marković, Petar Stambolić, instruktor
Pokrajinskog miteta KPJ za Srbiju i organizator ustanka u Pomoravlju i članovi
Okružnog komiteta KPJ Pomoravlja: Radislav Nikčević, Jovan Milosavljević i
Života Stanisavljević. Na ovom sastanku pored direktive o dizanju ustanka izvršene
su
izmene u Okružnom komitetu KPJ za okrug moravski sa sedištem u Jagodini. Za
sekretara Okružnog komiteta izabran je Petar Velebit, obućarski radnik. Članovi
Okružnog
komiteta su: Radislav Nikčević, Jovan Milosavljević, Života Stanisavljević,
Milan Premasunac, Milorad Marković i Ratomir Ristić Selja, student medicine,
koji je
jula meseca upućen za instruktora u srez resavski.
U drugoj polovini juna 1941. godine, Jovan Milosavljević, član Okružnog komiteta
KPJ za Jagodinu, održao je partijski sastanak u Novom Selu, na kome je glavna
tema sastanka bila priprema za dizanje ustanka. Još jedan partijski sastanak
početkom jula održao je Jovan Milosavljević u Novom Selu sa članovima Štaba
Drugog šumadijskog odreda, Tanasijem Mladenovićem, političkim komesarom Drugog
šumadijskog
odreda i Radetom Markovićem. Tada su odredili komandu Oraške čete.
Tih dana je Jovan Milosavljević obišao i Svilajnac, gde je sa Ratomirom Ristićem
Seljom i sekretarom osnovne partijske organizacije Radomirom Branisavljevićem
Bisićem održao partijski sastanak. Za vreme boravka u Svilajncu počeo je njegov
portret da radi Rade Bistić, student Akademije likovne umetnosti, kasnije politički
komesar Resavske partizanske čete, koji je ostao nedovršen. U Svilajncu sredinom
jula 1941. godine održan je partijski sastanak u prisustvu članova Okružnog
komiteta KPJ Ratomirom Ristićem, Radislavom Nikčevićem i Jovanom Milosavljevićem
Jocom.
Doneta je odluka o osnivanju Resavske partizanske čete i imenovano je rukovodstvo
čete.
Na terenu neumorno i brzo radili su članovi Okružnog komiteta KPJ i prenosili
odluke PK KPJ i CK KPJ za pripremanje oružanog ustanka. Na sastanku Okružnog
komiteta KPJ za Jagodinu 23. jula 1941. godine u prisustvu članova Glavnog
štaba narodnooslobodilačkih snaga za Srbiju Branka Krsmanovića, Filipa Kljajića
i organizatora
ustanka i instruktora PK KPJ za Srbiju Petra Stambolića, odlučeno je da se
formira Štab Pomoravskog partizanskog odreda, istog dana osnovana je i Belička
partizanska
četa. Na teritoriji srednjeg i donjeg Pomoravlja formirana su dva partizanska
odreda: Pomoravski partizanski i Drugi šumadijski odred.
Počela je neravnopravna partizanska borba, protiv nemačkog okupatora, koji
je sa posebnim interesovanjem držao naš kraj zbog svog važnog geografskog položaja,
jer je bio značajan za transportovanje trupa i ratnog materijala. Na sastanku
Okružnog komiteta KPJ za moravski okrug, 7. avgusta 1941. godine, direktivu
Glavnog
štaba narodnooslobodilačkih odreda za Srbiju preneli su članovi: Sreten Žujović
i Nikola Grulović, u prisustvu organizatora ustanka Petra Stambolića, da članovi
Okružnog komiteta KPJ Jovan Milosavljević, Života Stanisavljević i Milan Premasunac,
kao ilegalci pređu u Ćupriju, a Radislav Nikčević pođe sa Gojkom Grulovićem
u Drugi šumadijski odred. Tri člana OK KPJ Jovan Milosavljević, Života Stanisavljević
i Mila Premasunac trebalo je da se povežu sa Paraćinsko-ćuprijskom četom. Zaobilaznim
putem stigli su 8. avgusta u Ćupriju da bi savesno obavili svoje partijske
zadatke.
Međutim, dogodilo se ono što u uslovima ilegalne i oružane borbe nije smelo
da se dogodi, veza sa Paraćinsko-ćuprijskom
četom nije stigla na određeno mesto. Jovan Milosavljević je sa drugovima sišao
u grad da potraži vezu. Primetio ih je domaći izdajnik, koji je radio za nemačku
obaveštajnu službu kao špijun i obavestio Nemce. Folksdojčer, nemački tumač
karlo Ferloger (koji je živeo u Ćupriji posle prvog svetskog rata), otvorio
je iznenada
vatru na njih, na uglu ulice između ondašnjeg bioskopa i Gimnazije. Milan Premasunac,
sekretar OK SKOJ-a svratio je do Damnjanovićevih, čuo je pucanj i uz pomoć
Zorice Damnjanović uspeo je da se izvuče neopažen iz Ćuprije (poginuo je mesec
dana
kasnije).
Smrtno pogođen Života Stanisavljević, metalski radnik, rođen je 1913. godine
u Toponici kod Požarevca. Bio je sekretar Sreskog komiteta u Smederevskoj palanci
i član OK KPJ. Jovan Milosavljević Joca, sa sedam teških rana po telu i nozi
pokušao je da puca. Nemci su bili brži, odvukli su ga do opštinske zgrade,
gde su ga svirepo mučili. Jovan se herojski držao iako je zverski mučen. Rane
su
mu neprijatelji solili, ali on ni reč nije progovorio. To herojsko držanje
i izgubljeno strpljenje da će Jovan progovoriti iznerviralo je njegovog mučitelja
Karla, koji ga je dotukao.
Jovan Milosavljević svojim ćutanjem do kraja je ostao veran svojim idealima,
ubijen je pod ilegalnim imenom Milan Nikolić. Nemci nisu ni slutili da su tog
dana ubijena dva člana Okružnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.
Sačuvan je izveštaj o pogibiji članova Okružnog komiteta upućen 16. avgusta
1941. godine
Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju. U knjizi Zbornik dokumenata i podataka
o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Vojno istorijski institut,
Beograd, 1965, tom I, knjiga 20, dok. br. 6. str. 31, u izveštaju komandanta
Glavnog štaba NOP Srbije, od 17. avgusta 1941. godine, upućeno drugu Titu pored
ostalog o pogibiji Milosavljevića i Stanisavljevića rečeno je... „Ovi drugovi
su, održavši ranije svoj redovni sastanak OK, pošli na teren i u odrede, baš
ova dva radi boljeg povezivanja i naročito oformljavanja Pomoravskog odreda.
Jovan Joca Milosavljević bio je određen za politikom celog odreda i bio je
već
u Senjskom Rudniku, gde je organizovao rudarsku četu...“
Sahranjen je sa Životom Stanisavljevićem kraj Velike Morave, reke koju je voleo,
na čijoj je obali odrastao, gde se rado sa svojim drugovima u vreme letnjih
raspusta u bagrdanu kupao i radovao životu. Imao je samo dvadeset dve godine.
Iz kuće Jovana Milosavljevića Joce cela je porodica 1941. godine otišla u partizane.
Majka Vida – Keva, već sledećeg dana kada je čula od Milana Premasunca za Jocinu
smrt, postala je borac Beličke čete, Pomoravskog partizanskog odreda. Bila
je član Partije pre rata. Borac je Druge proleterske narooslobodilačkeudarne
brigade
od njenog osnivanja 1. marta 1941. godine. Učesnik je bitaka na Neretvi i Sutjesci,
te je 4. jula 1958. godine za časno vršenje dužnosti prema domovini dobila
priznanje i zahvalnost od druga Tita.
Starija sestra Ljubinka, student, član KPJ pre rata. Godine 1939. izabrana
je za sekretara Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju, a 1940. godine član
je Pokrajinskog
komiteta KPJ za Srbiju. Učesnik je bitaka na Neretvi i Sutjesci. U toku rata
član je Politodjela Druge proleterske udarne brigade, a zatim član Biroa CK
SKOJ-a. Posle rata u jagodini je vršila dužnost sekretara Okružnog komiteta
KPJ za Pomoravlje.
Bila je poslanik Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Srbije, član Politbiroa
CK Srbije i član Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Na
Petom kongresu KPJ 1948. godine izabrana je za kandidata za člana CK KPJ.
Najmlađi borac Beličke partizanske čete od njenog osnivanja bio je šesnaestogodišnji
Petar Milosavljević Perica. Učenik gimnazije, hrabar borac, koji nije zaostajao
od svojih starijih drugova. Kao borac Druge proleterske brigade postao je član
KPJ. Mladi sedamnaestogodišnji borac Petar Perica poginuo je 14. septembra
1942. godine na planini Manjači u Bosni. Prošao je kroz velike okršaje sa neprijateljima
na Kupresu, na Gatu i drugim velikim bitkama ka slobodi, koju nije dočekao.
I najmlađa sestra Zorica, kao četrnaestogodišnja devojčica, pošla je u Moravsku
četu Požarevačkog partizanskog odreda. Zarobljena je od četnika, bila je zatočenik
logora na Banjici pod brojem 612, od novembra 1941. godine do septembra 1942.
godine. Po izlasku iz logora uspela je da uspostavi vezu sa partijskom organizacijom.
Početkom 1943. godine ponovo je uhapšena. Nije se od nje ništa moglo doznati,
pa je puštena iz Specijalne policije. Od maja 1943. godine prebačena je na
slobodnu teritoriju Srem. Sa partijskim radnicima Beograda došla je do Vrhovnog
štaba
u Jajcu. Tu postaje član KPJ septembra 1943. godine. Vršila je sledeće dužnosti:
član SK SKOJ za Bugojno, sekretar SK SKOJ-a za Jajce i član Okružnog komiteta
SKOJ za jajački okrug. Od oslobođenja do 1946. godine bila je član, pa sekretar
Okružnog komiteta SKOJ-a za Pomoravlje sa sedištem u Jagodini.
Supruga Jovana Milosavljevića, Radmila Trifunović Hitra, bila je sekretar Sreskog
komiteta KPJ u Žabarima. Iako je imala ćerkicu Stojanku, rođenu maja 1941.
godine, neumorno je radila na organizovanju ustanka, prikupljanju oružja i
mobilizaciji
boraca u odred. Borila se sa ocem i bratom u svom rodnom požarevačkom kraju.
Ni smrt supruga Jovana, oca i brata i nežno zdravlje nisu je pokolebali, borila
se hrabro i poručivala majci: „Ne tuguj, iz naše krvi rodiće se sloboda. Stegni
srce i ne plači, stara, nek dušmani suze ti ne vide“. Poginula je hrabro 3.
maja 1943. godine, kada su na sastanku partijske organizacije bili opkoljeni.
Opkoljeni
partizani borili su se do poslednjeg metka. Teško ranjena Radmila poslednjom
snagom uspela je da aktivira bombu da ne bi pala neprijatelju u ruke.
Porodica Milosavljević ima šest boraca Titovih partizana, svi su nosioci Partizanske
spomenice 1941. godine.
Jovan Joca Milosavljević odlikovan je Ordenom narodnog heroja 6. jula 1953.
godine, iste godine odlikovana je Ordenom narodnog heroja i njegova supruga
Radmila Trifunović
Hitra. Za njima je ostala njihova devojčica Stojanka, jedno od troje dece u
Jugoslaviji čija su oba roditelja narodni heroji. Sledeći afinitet svojih roditelja
Stojanka
je završila medicinu. za uspomenu na svoje roditelje, o kojima zna samo preko
sećanja najbližih rođaka i prijatelja, Stojanka je svojoj deci, devojčici i
dečaku, dala imena Radmila i Jovan.
Odmah posle oslobođenja Jagodine, početkom novembra 1944. godine, uz vojne
počasti i zvuke Internacionale preneti su posmrtni ostaci Jovana Milosavljevića
Joce
i Živote Stanisavljevića u Aleju boraca na svetozarevačkom groblju.
Na Medicinskom fakultetu u Beogradu, na mermernoj spomen ploči, među imenima
palih lekara i studenata u NOB-u, uklesana su imena narodnog heroja Jovana
Milosavljevića i Radmile Trifunović Hitre.
U Ćupriji na mestu pogibije stoji spomen bista Jovana Joce Milosavljevića.
U rodnom Bagrdanu u dvorištu Osnovne škole „Jovan Milosavljević Joca“, podignuta
je spomen bista.
Šezdesetih godina formirana je Omladinska radna brigada „Perica Milosavljević“.
Auto moto savez Svetozareva nosi naziv AMS „Perica Milosavljević“.
Jedna lepa ulica u Svetozarevu, koja vodi prema reci Belici, nosi naziv Braće
Milosavljevića, da nas seća na mlade borce Jovana Jocu, još mlađeg Pericu,
koji su svoje živote dali za našu slobodu.