Ličnosti Danas je
 

 

Jovan Milosavljević Joca


Rodio se 9. januara 1919. godine u Bagrdanu, kod Svetozareva. Porodica Milosavljević se 1921. godine seli u Beograd, gde se otac zaposlio kao železničar, kasnije vozovođa. U porodici Vide i Milana Milosavljevića bilo je petoro dece. Stanovali su na Senjaku, ispred kuće se prostirala velika poljana, puna dece i njihovih veselih igara. Majka Vida seća se da je živahan, veseo i nasmejan bio mali Jovan. Takav je uvek bio. Rado se igrao, imao je mnogo drugova sa kojima se lepo slagao i koji su ga mnogo voleli. U Bagrdanu je rođena 1927. godine Zorica, najmlađe dete u porodici.
Osnovnu školu, Joca je upisao 1925. godine u Beogradu. Bio je odličan učenik, voleo je knjigu i od najranije mladosti puno je čitao, naročito narodne pesme i bajke. Bio je dete radoznalog duha.

Po završetku osnovne škole, upisao se u Petu mušku gimnaziju u Beogradu. Kao gimnazijalac čitao je naše i strane klasike: Viktora Igoa, Zolu, Tolstoja, Gorkog, Dostojevskog i druge. U kući porodice Milosavljević, između dva svetska rata, čitala se napredna literatura, kao i na političkim kružocima. Pod uticajem starije sestre Ljubinke posećivao je Jovan predavanja na Kolarčevom univerzitetu. Između ostalih čitali su i njigu Sime Markovića „Iz nauke i filozofije“, koja im je otkrila nove vidike. Bili su članovi đačke biblioteke iz koje su mogli da uzimaju samo po jednu knjigu. To ih nije zadovoljilo, pa su od svog džeparca štedeli da bi kupili nove knjige.

Uticaj starije dece Ljubinke i Jovana, koji su od rane mladosti privučeni borbom napredne omladine, bio je takav da je cela porodica postala napredna i pošla njihovim putem. Deca su se formirala u revolucionarnom duhu, što će svojim delima pokazati za vreme ustanka. Majka Vida, domaćica, imala je puno razumevanja za svoju decu, koju je mnogo i nežno volela. Zato se i sama opredelila za ideale Komunističke partije. U porodici se redovno čitala dnevna štampa, i slušao radio. Sa strepnjom pratili su Ljubinka, Jovan i brižna majka Vida suđenje Georgi Dimitrovu u Lajpcigu, povodom paljenja Rajhstaga.

Jovan Milosavljević Joca bio je omiljeni među svojim vršnjacima, bio je dobar drug, bavio se sportom, voleo je šah i sanjao je da kad odraste bude avijatičar. Želja da postane avijatičar bila je jaka, ali kratkotrajna, jer se sa tim majka nije slagala. Želeo je da piše, napisao je nekoliko pripovedaka, jedna od prvih napisana je u petom razredu gimnazije i sačuvana je. Još kao dečak prišao je radničkom pokretu, gde nalazi pravi smisao u revolucionarnoj borbi za bolji život radničke klase. Kao gimnazijalac postao je član SKOJ-a.

Svake godine letnji raspust porodica Milosavljević provodila je u svom Bagrdanu. Svi su voleli Bagrdan, a posebno Jovan, voleo je Bagrdance i Bagrdan. U Bagrdanu Jovan i njegova starija sestra osnovali su Omladinsku čitaonicu u Spomen kosturnici. Za selo je to bila novina, lepo pripremljena od omladine. Organizovali su zidne novine, sa skečevima, koje su pisali sami Bagrdanci iz svog svakodnevnog života. Sa omladinom pevali su Internacionalu. U čitaonici je bilo dosta knjiga.

Po uspešnom završetku VIII razreda gimnazije i položenog ispita zrelosti 19. juna 1938. godine, Jovan Milosavljević se u jesen iste godine upisao na Medicinski fakultet u Beogradu. Sa već formiranim životnim opredeljenjem, njegov neposredan idejno-politički rad sa omladinom živo je nastavljen i na fakultetu. iste godine postao je član Komunističke partije Jugoslavije.
Na Beogradskom univerzitetu još juna 1934. godine osnovan je Akcioni odbor stručnih studentskih udruženja sa statusom legalnog tela. Članovi Akcionog odbora stručnih studentskih udruženja (AOSSU), već su bili članovi SKOJ-a i Partije, pa je razumljivo jedinstvo AOSSU i rukovodstva Univerzitetskog komiteta.

Sredinom tridesetih godina bauk fašizma počeo je da kruži Evropom. I Jugoslaviji je pretila opasnost od fašizma. Komunistička partija Jugoslavije je upozorila na opasnost i ukazivala na potrebu pripreme za odbranu nezavisnosti zemlje. Beograd vri od studentskih manifestacija i demonstracija. Posle okupacije Čehoslovačke 15. marta 1939. godine u protestnoj manifestaciji su napredni građani Beograda i studentska omladina. Studenti postaju sinonim bezbednosti za nezavisnost i slobodu svoje zemlje. Studentski pokret je pod uticajem Komunističke partije Jugoslavije u proleće i leto 1939. godine organizovao svoje članove za odbranu zemlje. Organizovani studenti Beogradskog univerziteta izveli su mnoge manifestacije i demonstracije protiv rata i fašizma, pod parolom: „Branićemo zemlju“. Ovakva aktivnost studenata imala je veliku podršku u javnosti.

Napadom na Poljsku septembra 1939. godine počeo je drugi svetski rat. Na zahtev studenata počela je vojna obuka, data im je uniforma i oružje. Osnovana su dva dobrovoljačka odreda studenata. Održavaju se bolnički kursevi. Želja i cilj mladih je odbrana zemlje od fašizma, zato odlučno istupaju na mitinzima, skupovima i otvoreno se izjašnjavaju za borbu protiv rata i fašizma.
Jovan Milosavljević Joca i sam je kao sekretar Partijske organizacije na Medicinskom fakultetu aktivno učestvovao u svim uspelim akcijama studenata protiv fašističke agresije. Izabran je i za člana Akcionog odbora stručnih studentskih udruženja na Beogradskom univerzitetu, gde je radio na jačanju jedinstva studentskog pokreta.
Jovan Milosavljević bio je mladić vitkog stasa, sa lepim crtama lica, kestenjastom kosom, plavim očima i vedrim osmehom. Imao je lepo držanje i voleo je elegantno da se oblači.

Na fakultetu rad u Partiji je zbližio Jovana Milosavljevića sa koleginicom sa iste godine Radmilom Trifunović Radom, studentkinjom medicine. Uskoro postaju supružnici i životni saputnici. Radmila Trifunović je bila član KPJ od 1939. godine na Medicinskom fakultetu. Jovan i Radmila Milosavljević, mladi supružnici studenti, među najaktivnijima su za odbranu zemlje. Radmila je bila rukovodilac skojevskih aktiva i marksističke grupe u Udruženju studenata na Medicinskom fakultetu i rukovodilac ženske sekcije Udruženja. Radila je sa studentkinjama i na tečajevima prve pomoći. Supruzi Milosavljević iz Beograda, prenosili su ilegalni materijal i naprednu štampu u Pomoravlje i druge gradove uže Srbije.

Studentski pokret pored političke imao je i kulturno-prosvetnu aktivnost, izraženu preko mitinga, akademija, govora, recitacija, priredbi i drugih vidova kulturnih manifestacija sa osnovnim sadržajem odbrane zemlje od fašizma. Zahvaljujući zalaganju Jovana Milosavljevića Joce, u proleće 1939. godine oko 100 studenata Beogradskog univerziteta organizovalo je priredbu u duhu akcije „Branićemo zemlju“, u gradovima Pomoravlja: Paraćinu, Ćupriji i Jagodini. Svojim bogatim programom, recitacijama kao što su: „Svetli grobovi“ od Zmaja, dramom „Mati“ Karla Čapeka i govorima, studenti su osvajali simpatije mnogobrojne publike. Ovom prilikom deljene su prisutnima značke u obliku državne trobojke sa napisom „Branićemo zemlju“.
Akcioni odbor stručnih studentskih udruženja osnovao je i kulturno udruženje studenata „Jovan Skerlić“. Na osnivačkoj skupštini, održanoj 9. juna 1939. godine, za člana uprave izabran je Jovan Milosavljević, student medicine. Osnivači su bili studenti komunisti, koji su imali za cilj da postignu opšte kulturno usavršavanje organizovanjem akademija, priredbi, predavanja i da se međusobno pomažu.

Partija je planirala da studenti, članovi KPJ i SKOJ-a za vreme letnjeg raspusta u svojim krajevima širom zemlje prenesu stečena iskustva na mlade radnike i seljake. Oni su organizovali razne kurseve, kružoke, čitaonice, čitalačke, dramske i druge sekcije.
Jovan Milosavljević je svojom skromnošću, pristupačnošću, posebno toplim drugarskim odnosom imao veliki uticaj na okolinu u kojoj je radio i živeo.
Majka, Vida Milosavljević, se sa troje mlađe dece, 1939. godine, preselila u Jagodinu. Letnji raspust Joca dobrim delom provodi u Jagodini, gde je svoje iskustvo prenosio na omladinu. Mnogi od njih i danas se sećaju njegovog vedrog lika punog optimizma i odlučnosti.

U jesen, 1939. godine, vrativši se u Beograd, posle letnjeg raspusta, Jovana je čekala višestruka aktivnost u mnogim akcijama studentskog pokreta. Posle napornih vežbi i predavanja, koja su trajala po čitav dan, stizao je da učestvuje na mnogim sastancima i konferencijama do duboko u noć. Nije osećao umor, jer je odlučna spremnost za borbu protiv fašizma bila jača od svega.
Krajem novembra 1939. godine, održana je Univerzitetska konferencija KPJ u prostorijama Pravnog fakulteta. Ovoj konferenciji prisustvovalaje ispred Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju Spasenija Cana Babović i sekretar Gradskog komiteta za Beograd. Ovom prilikom tajnim glasanjem izabran je novi Univerzitetski komitet KPJ sa članovima: Vlado Popović, sekretar, student medicine Jovan Milosavljević, student medicine i dr. Sastanku su prisustvovali mnogi poznati komunisti Dobrivoje Radosavljević, Rifat Burdžević, Avdo Humo, Boško Đuričković, Strašimir Pindžur i drugi.


Učestale su organizovane demonstracije protiv fašističke agresije i štrajkovi radnika protiv ekonomske krize u zemlji. Najveća radničko-studentska demonstracija je organizovana od strane KPJ 14. decembra 1939. godine u beogradu. Ova demonstracija je dobila opštejugoslovenski značaj i podršku omladine i radnika širom zemlje. Demonstranti, nekoliko hiljada građana i omladine krenuli su sa Slavije, noseći transparente „Živela sloboda“, „Hleb, mir, sloboda“, „Dole rat“ i druge. Policija je upotrebila oružje protiv demonstranata, došlo je do krvoprolića, ubijen je jedan, a ranjeno više demonstranata.
Vest o demontraciji i o pogibiji Mirka Lukovića, studenta medicine, čula je Jocina majka Vida na sastanku Ženskog pokreta u Jagodini. Zastrepela je za svog sina Jocu, jer je u demonstracijama uvek bio u prvim redovima. Neizvesnu situaciju prekinula je dopisnica kojom je Joca javio da su svi dobro.

Jovan Joca i Ljubinka, iako odvojeni od majke, svoju brigu o njoj i mlađoj deci nisu ni za trenutak zanemarili. Stalno su bili u vezi, redovno slali opširna i nežna pisma o svom životu i radu. Posebno je Joca umeo da svojim dugim i toplim pismima majci i prijateljima izrazi svoja osećanja. Jedno takvo pismo uputio je 12. aprila 1939. godine svojim prijateljima, u kome piše o svom rodnom Bagrdanu, o ondašnjoj omladini i njenim ciljevima. U njemu, između ostalog, Joca pise: „... Još sam pod utiskom svog boravka u Bagrdanu. Čini mi se da bih, kad bih mogao, živeo stalno u njemu. On mi je uvek bio tako drag da sam uvek pri odlasku imao neko osećanje tuge i u prvi mah usamljenosti, činilo mi se da me samo ljudi otuda mogu i hoće potpuno da razumeju. Pa tako i danas žao mi je što ne mogu biti tamo u ovim sudbonosnim danima po našu zemlju. Da budem tamo, da živim tamo i saosećam sa svojim narodom, da se sa njim spremam na otpor, junački otpor, kaka je srpski narod znao da da neprijatelju, a što je dokazao svojom istorijom, svojom duževekovnom borbom za slobodu i nezavisnost. Ali i to osećanje usamljenosti, koje se javlja, kao što sam već rekao, u prvi mah jeste mala iluzija. Usamljen nisam nikada bio. Ma gde da budem... Uvek postoji kod mene nešto što me vezuje za ljude, za drugove i zemlju ovu. To nešto je moja velika ljubav prema narodu, ljubav slična onoj koja je tako čvrsto povezala predratnu omladinu, ljubav iz koje je izrastao Vladimir Gaćinović..., ljubav koja je rodila Gavrila Principa. ja se danas divim toj omladini, koja je ako ne sa narodom, a ono među sobom bila čvrsto povezana...

I danas omladina treba da bude takva, i ona je takva. Možda se to tamo u provinciji ne oseća tako izrazito ili nema mogućnosti da se manifestuje. Ali ovde u Beogradu, tu se ona jako oseća. Omladina je uvek bila i uvek će biti sjedinjena, jer nju vezuju, ujedinjuju zajednički interesi, zajednički život i ciljevi života“... Dalje u pismu detaljno je opisao rad i život na fakultetu, obilazeći i opisujući svaki sprat na Medicinskom fakultetu. Opisao je i sednicu Udruženja studenata... „Večeras je sednica Udruženja studenata medicine. Do sednice ćemo obići po kojeg od profesora Medicinskog fakulteta. Profesor dr Kićevac, upravnik Dermato-venerološke klinike. Kod njega su dva studenta medicine. Predsednik i sekretar udruženja. Govore o Univerzitetu, o autonomiji Univerziteta koji vanuniverzitetski faktori hoće da unište, preko grupice plaćenika nacionalista... kojih ima oko 50 na celom Univerzitetu, koji broji 7.000 studenata. Predsednik Udruženja govori: „Gospodine, ja mislim da ćete se vi složiti sa nama po pitanju odbrane autonomije Univerziteta, koji odgovorni faktori tako lukavo hoće da unište. Mi, studenti nećemo dozvoliti da oni koji izdaju zemlju i narod, dolaze na Univerzitet sa nekakvim zelenim uniformama. Gde vidimo da se ko pojavi u uniformi svu ćemo je pocepati i bezobzirno izbaciti sa Univerziteta.“ Profesor govori: „Svakako, svakako imate potpuno pravo i u toj akciji možete računati na potporu od strane nas profesora, jer je to uvreda nauke, da oni koji laži proturaju kao nauku, dolaze u svojim uniformama u hram nauke – Univerzitet.“ Studenti čvrsto stežu ruku profesoru. Odlaze. Mlada i stara generacija se potpuno razumeju...“
Rad Partije i SKOJ-a oživljava tokom 1939. godine u čitavoj Srbiji. U Pomoravlju u to vreme osetno je ojačao rad u Partiji, što je doprineo povratak istaknutog i iskrenog revolucionara Milana Mijalkovića Čiče sa dugogodišnje robije.

Napredna omladina Jagodine i okolnih gradova i sela ostvarivala je svoj rad organizovanjem masovnih izleta, kružoka, posebno za vreme letnjeg raspusta 1939. godine, često u prirodi ili u kući Slavke Đurđević i Vide Milosavljević. Jedan od poznatijih partijskih radnika sa omladinom, ne samo Jagodine, već naprednom omladinom susednih gradova Paraćina i Ćuprije bio je student medicine Jovan Milosavljević Joca. Veći organizovani izlet omladine izveden je u leto 1939. godine kod majurske vodenice. Učestvovalo je oko 200 omladinki i omladinaca. Teoretski rad, organizacija izleta i drugih skupova sa naprednom omladinom bili su delo članova Partije i SKOJ-a Jovana Milosavljevića, Radislava Nikčevića i drugih.

Okružni komitet KPJ za moravski okrug sa sedištem u Jagodini 1940. godine činili su: Jovan Milosavljević Joca, Života Stanisavljević, metalski radnik, dotadašnji sekretar Sreskog komiteta KPJ u Smederevskoj Palanci i Milorad Marković. Članovi Okružnog komiteta KPJ za Jagodinu tokom maja i juna održali su brojne sastanke sa članovima i simpatizerima Partije u gradovima i selima Pomoravlja. Prenosili su direktivu Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju i sprovodili akciju prikupljanja i čuvanja oružja, municije i sanitetskog materijala. Vršili su ozbiljne pripreme za oružanu borbu protiv okupatora. Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju tokom leta 1941. godine poslao je na partijski rad u Pomoravlje Petra Velebita, obućarskog radnika iz Beograda i Milana Premasunca, sekretara OK SKOJ-a.

Kao član Okružnog komiteta KPJ za moravski okrug sa sedištem u Jagodini, Jovan Milosavljević Joca posvetio je svoj život pripremama za organizovanje ustanka i osnivanju partizanskih odreda za oružanu borbu protiv okupatora u ovim krajevima. U maju te teške 1941. godine, Jovan Milosavljević Joca postao je otac devojčice, kojoj je mogao samo u mislima da posveti po koji trenutak pažnje i to u kratkim predasima odmora putujući i vršeći odgovorne partijske zadatke na teškom i opasnom terenu. Ostala je neostvarena želja da bude sa svojom porodicom.
Neumoran Jovan Milosavljević stiže do Smederevske Palanke, Velikog Orašja, Svilajnca, Senjskog Rudnika, Paraćina, Ćuprije i mnogih drugih okolnih sela ovog kraja, gde održava sastanke i prenosi direktivu PK KPJ za Srbiju.
Posle napada Nemačke na Sovjetski Savez (22. juna 1941. godine), komunisti Pomoravlja po održanom proširenom partijskom sastanku po direktivi Okružnog komiteta KPJ za Jagodinu povlače se u ilegalnost.

Krajem juna održan je sastanak Okružnog komiteta KPJ u Paraćinu. Sastanku je prisustvovao Petar Stambolić, Jovan Milosavljević, Radislav Nikčević, Rada Miljković, Života Stanisavljević, Petar Velebit i drugi. Posle održanih sastanaka KPJ u Pomoravlju vrše se pripreme za ustanak i formiraju udarne desetine.

U selu Glogovcu, nedaleko od Svetozareva, u osnovnoj školi održan je sastanak Okružnog komiteta KPJ u noći 24/25. juna 1941. godine. Sastanku je prisustvovao član Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju Moma Marković, Petar Stambolić, instruktor Pokrajinskog miteta KPJ za Srbiju i organizator ustanka u Pomoravlju i članovi Okružnog komiteta KPJ Pomoravlja: Radislav Nikčević, Jovan Milosavljević i Života Stanisavljević. Na ovom sastanku pored direktive o dizanju ustanka izvršene su izmene u Okružnom komitetu KPJ za okrug moravski sa sedištem u Jagodini. Za sekretara Okružnog komiteta izabran je Petar Velebit, obućarski radnik. Članovi Okružnog komiteta su: Radislav Nikčević, Jovan Milosavljević, Života Stanisavljević, Milan Premasunac, Milorad Marković i Ratomir Ristić Selja, student medicine, koji je jula meseca upućen za instruktora u srez resavski.

U drugoj polovini juna 1941. godine, Jovan Milosavljević, član Okružnog komiteta KPJ za Jagodinu, održao je partijski sastanak u Novom Selu, na kome je glavna tema sastanka bila priprema za dizanje ustanka. Još jedan partijski sastanak početkom jula održao je Jovan Milosavljević u Novom Selu sa članovima Štaba Drugog šumadijskog odreda, Tanasijem Mladenovićem, političkim komesarom Drugog šumadijskog odreda i Radetom Markovićem. Tada su odredili komandu Oraške čete.

Tih dana je Jovan Milosavljević obišao i Svilajnac, gde je sa Ratomirom Ristićem Seljom i sekretarom osnovne partijske organizacije Radomirom Branisavljevićem Bisićem održao partijski sastanak. Za vreme boravka u Svilajncu počeo je njegov portret da radi Rade Bistić, student Akademije likovne umetnosti, kasnije politički komesar Resavske partizanske čete, koji je ostao nedovršen. U Svilajncu sredinom jula 1941. godine održan je partijski sastanak u prisustvu članova Okružnog komiteta KPJ Ratomirom Ristićem, Radislavom Nikčevićem i Jovanom Milosavljevićem Jocom. Doneta je odluka o osnivanju Resavske partizanske čete i imenovano je rukovodstvo čete.

Na terenu neumorno i brzo radili su članovi Okružnog komiteta KPJ i prenosili odluke PK KPJ i CK KPJ za pripremanje oružanog ustanka. Na sastanku Okružnog komiteta KPJ za Jagodinu 23. jula 1941. godine u prisustvu članova Glavnog štaba narodnooslobodilačkih snaga za Srbiju Branka Krsmanovića, Filipa Kljajića i organizatora ustanka i instruktora PK KPJ za Srbiju Petra Stambolića, odlučeno je da se formira Štab Pomoravskog partizanskog odreda, istog dana osnovana je i Belička partizanska četa. Na teritoriji srednjeg i donjeg Pomoravlja formirana su dva partizanska odreda: Pomoravski partizanski i Drugi šumadijski odred.

Počela je neravnopravna partizanska borba, protiv nemačkog okupatora, koji je sa posebnim interesovanjem držao naš kraj zbog svog važnog geografskog položaja, jer je bio značajan za transportovanje trupa i ratnog materijala. Na sastanku Okružnog komiteta KPJ za moravski okrug, 7. avgusta 1941. godine, direktivu Glavnog štaba narodnooslobodilačkih odreda za Srbiju preneli su članovi: Sreten Žujović i Nikola Grulović, u prisustvu organizatora ustanka Petra Stambolića, da članovi Okružnog komiteta KPJ Jovan Milosavljević, Života Stanisavljević i Milan Premasunac, kao ilegalci pređu u Ćupriju, a Radislav Nikčević pođe sa Gojkom Grulovićem u Drugi šumadijski odred. Tri člana OK KPJ Jovan Milosavljević, Života Stanisavljević i Mila Premasunac trebalo je da se povežu sa Paraćinsko-ćuprijskom četom. Zaobilaznim putem stigli su 8. avgusta u Ćupriju da bi savesno obavili svoje partijske zadatke. Međutim, dogodilo se ono što u uslovima ilegalne i oružane borbe nije smelo da se dogodi, veza sa Paraćinsko-ćuprijskom četom nije stigla na određeno mesto. Jovan Milosavljević je sa drugovima sišao u grad da potraži vezu. Primetio ih je domaći izdajnik, koji je radio za nemačku obaveštajnu službu kao špijun i obavestio Nemce. Folksdojčer, nemački tumač karlo Ferloger (koji je živeo u Ćupriji posle prvog svetskog rata), otvorio je iznenada vatru na njih, na uglu ulice između ondašnjeg bioskopa i Gimnazije. Milan Premasunac, sekretar OK SKOJ-a svratio je do Damnjanovićevih, čuo je pucanj i uz pomoć Zorice Damnjanović uspeo je da se izvuče neopažen iz Ćuprije (poginuo je mesec dana kasnije).

Smrtno pogođen Života Stanisavljević, metalski radnik, rođen je 1913. godine u Toponici kod Požarevca. Bio je sekretar Sreskog komiteta u Smederevskoj palanci i član OK KPJ. Jovan Milosavljević Joca, sa sedam teških rana po telu i nozi pokušao je da puca. Nemci su bili brži, odvukli su ga do opštinske zgrade, gde su ga svirepo mučili. Jovan se herojski držao iako je zverski mučen. Rane su mu neprijatelji solili, ali on ni reč nije progovorio. To herojsko držanje i izgubljeno strpljenje da će Jovan progovoriti iznerviralo je njegovog mučitelja Karla, koji ga je dotukao.

Jovan Milosavljević svojim ćutanjem do kraja je ostao veran svojim idealima, ubijen je pod ilegalnim imenom Milan Nikolić. Nemci nisu ni slutili da su tog dana ubijena dva člana Okružnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Sačuvan je izveštaj o pogibiji članova Okružnog komiteta upućen 16. avgusta 1941. godine Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju. U knjizi Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Vojno istorijski institut, Beograd, 1965, tom I, knjiga 20, dok. br. 6. str. 31, u izveštaju komandanta Glavnog štaba NOP Srbije, od 17. avgusta 1941. godine, upućeno drugu Titu pored ostalog o pogibiji Milosavljevića i Stanisavljevića rečeno je... „Ovi drugovi su, održavši ranije svoj redovni sastanak OK, pošli na teren i u odrede, baš ova dva radi boljeg povezivanja i naročito oformljavanja Pomoravskog odreda. Jovan Joca Milosavljević bio je određen za politikom celog odreda i bio je već u Senjskom Rudniku, gde je organizovao rudarsku četu...“

Sahranjen je sa Životom Stanisavljevićem kraj Velike Morave, reke koju je voleo, na čijoj je obali odrastao, gde se rado sa svojim drugovima u vreme letnjih raspusta u bagrdanu kupao i radovao životu. Imao je samo dvadeset dve godine.
Iz kuće Jovana Milosavljevića Joce cela je porodica 1941. godine otišla u partizane. Majka Vida – Keva, već sledećeg dana kada je čula od Milana Premasunca za Jocinu smrt, postala je borac Beličke čete, Pomoravskog partizanskog odreda. Bila je član Partije pre rata. Borac je Druge proleterske narooslobodilačkeudarne brigade od njenog osnivanja 1. marta 1941. godine. Učesnik je bitaka na Neretvi i Sutjesci, te je 4. jula 1958. godine za časno vršenje dužnosti prema domovini dobila priznanje i zahvalnost od druga Tita.

Starija sestra Ljubinka, student, član KPJ pre rata. Godine 1939. izabrana je za sekretara Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju, a 1940. godine član je Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju. Učesnik je bitaka na Neretvi i Sutjesci. U toku rata član je Politodjela Druge proleterske udarne brigade, a zatim član Biroa CK SKOJ-a. Posle rata u jagodini je vršila dužnost sekretara Okružnog komiteta KPJ za Pomoravlje.

Bila je poslanik Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Srbije, član Politbiroa CK Srbije i član Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Na Petom kongresu KPJ 1948. godine izabrana je za kandidata za člana CK KPJ.
Najmlađi borac Beličke partizanske čete od njenog osnivanja bio je šesnaestogodišnji Petar Milosavljević Perica. Učenik gimnazije, hrabar borac, koji nije zaostajao od svojih starijih drugova. Kao borac Druge proleterske brigade postao je član KPJ. Mladi sedamnaestogodišnji borac Petar Perica poginuo je 14. septembra 1942. godine na planini Manjači u Bosni. Prošao je kroz velike okršaje sa neprijateljima na Kupresu, na Gatu i drugim velikim bitkama ka slobodi, koju nije dočekao.

I najmlađa sestra Zorica, kao četrnaestogodišnja devojčica, pošla je u Moravsku četu Požarevačkog partizanskog odreda. Zarobljena je od četnika, bila je zatočenik logora na Banjici pod brojem 612, od novembra 1941. godine do septembra 1942. godine. Po izlasku iz logora uspela je da uspostavi vezu sa partijskom organizacijom. Početkom 1943. godine ponovo je uhapšena. Nije se od nje ništa moglo doznati, pa je puštena iz Specijalne policije. Od maja 1943. godine prebačena je na slobodnu teritoriju Srem. Sa partijskim radnicima Beograda došla je do Vrhovnog štaba u Jajcu. Tu postaje član KPJ septembra 1943. godine. Vršila je sledeće dužnosti: član SK SKOJ za Bugojno, sekretar SK SKOJ-a za Jajce i član Okružnog komiteta SKOJ za jajački okrug. Od oslobođenja do 1946. godine bila je član, pa sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za Pomoravlje sa sedištem u Jagodini.

Supruga Jovana Milosavljevića, Radmila Trifunović Hitra, bila je sekretar Sreskog komiteta KPJ u Žabarima. Iako je imala ćerkicu Stojanku, rođenu maja 1941. godine, neumorno je radila na organizovanju ustanka, prikupljanju oružja i mobilizaciji boraca u odred. Borila se sa ocem i bratom u svom rodnom požarevačkom kraju. Ni smrt supruga Jovana, oca i brata i nežno zdravlje nisu je pokolebali, borila se hrabro i poručivala majci: „Ne tuguj, iz naše krvi rodiće se sloboda. Stegni srce i ne plači, stara, nek dušmani suze ti ne vide“. Poginula je hrabro 3. maja 1943. godine, kada su na sastanku partijske organizacije bili opkoljeni. Opkoljeni partizani borili su se do poslednjeg metka. Teško ranjena Radmila poslednjom snagom uspela je da aktivira bombu da ne bi pala neprijatelju u ruke.

Porodica Milosavljević ima šest boraca Titovih partizana, svi su nosioci Partizanske spomenice 1941. godine.
Jovan Joca Milosavljević odlikovan je Ordenom narodnog heroja 6. jula 1953. godine, iste godine odlikovana je Ordenom narodnog heroja i njegova supruga Radmila Trifunović Hitra. Za njima je ostala njihova devojčica Stojanka, jedno od troje dece u Jugoslaviji čija su oba roditelja narodni heroji. Sledeći afinitet svojih roditelja Stojanka je završila medicinu. za uspomenu na svoje roditelje, o kojima zna samo preko sećanja najbližih rođaka i prijatelja, Stojanka je svojoj deci, devojčici i dečaku, dala imena Radmila i Jovan.
Odmah posle oslobođenja Jagodine, početkom novembra 1944. godine, uz vojne počasti i zvuke Internacionale preneti su posmrtni ostaci Jovana Milosavljevića Joce i Živote Stanisavljevića u Aleju boraca na svetozarevačkom groblju.
Na Medicinskom fakultetu u Beogradu, na mermernoj spomen ploči, među imenima palih lekara i studenata u NOB-u, uklesana su imena narodnog heroja Jovana Milosavljevića i Radmile Trifunović Hitre.

U Ćupriji na mestu pogibije stoji spomen bista Jovana Joce Milosavljevića. U rodnom Bagrdanu u dvorištu Osnovne škole „Jovan Milosavljević Joca“, podignuta je spomen bista.
Šezdesetih godina formirana je Omladinska radna brigada „Perica Milosavljević“. Auto moto savez Svetozareva nosi naziv AMS „Perica Milosavljević“.
Jedna lepa ulica u Svetozarevu, koja vodi prema reci Belici, nosi naziv Braće Milosavljevića, da nas seća na mlade borce Jovana Jocu, još mlađeg Pericu, koji su svoje živote dali za našu slobodu.


Sva prava zadržana - Agencija Autentik - Jagodina            Ukupno: 2073   Danas:   3   Juče:   11